“Da sam to znao, ne bih te oženio.”
——————-
“Bila sam nepunih godinu dana u braku sa svojim prvim suprugom kada sam prvi put pred njim naočigled potonula.
Nakon samoubojstva drage mi osobe nisam neko vrijeme uspjevala samoregulirati i suprug se počeo pitati gdje je nestala njegova nasmijana, draga, vesela djevojka?
Nismo živjeli zajedno prije braka i ovo mu se nije svidjelo.
U jednom od razgovora pokušala sam mu objasniti da sam i to ja. Da tugujem. Da nisam sigurna kako se sa svojim 22 godine nositi s ovakvim gubitkom, da mi treba njegova podrška.
I onda sam mu u pokušaju argumentacije naivno otkrila da od malena imam takve trenutke u kojem se ne osjećam veselo i posloženo.
Pa zar ih nemaju svi?
(Suprug je, voli me, ne može mu ovo biti toliko odbojno, zar ne?)
Nikad neću zaboraviti što mi je na to rekao.
“Da sam to znao, ne bih te oženio.”
Bio je to figurativan udarac u pleksus, i možda pravi početak kraja u tom odnosu.
Ne krivim njega za išta, nije znao bolje. Rekao je to u afektu i iz vlastite zbunjenosti i frustracije.
Htio je suprugu koji nosi tri kuta kuće i njega, jaku ženu kakve je viđao svugdje oko sebe.
Tradicionalno društvo u kojem smo oboje odrasli nije se pobrinulo da on kroz svoj odgoj sazna da i te žene, kao i svi ostali, podnose svoje trenutke muke, pogubljenosti, procesiranja i tuge.
Svi do jednoga ponekad stojimo u mraku, bez obzira na razlog.
I da ne bismo tu voljeli stajati sami.
To nije nikakva sramota, to je dio života. Pred sobom, pred suprugom, pred Instagramom, pred svijetom.” A.J.
