Roditelji Alije Avdića, učenika srednje škole “Milutin Milanković” u Milićima, trenutno prolaze kroz teške trenutke nakon što je njihov sin bio brutalno pretučen. Ekipa N1 posjetila je Alijinu porodicu u Novoj Kasabi, ali oni nisu željeli stati pred kameru. Trenutno im je jedina želja da se njihov sin što prije oporavi. Iako je Alija prošao kroz prvu operaciju, bit će potrebne i dodatne hirurške intervencije zbog težine povreda vilice koje je zadobio. Očajni roditelji i dalje ne znaju tačne okolnosti ni motive napada na sina, te se nadaju da će policija učiniti sve kako bi se otkrila istina.
Nedostatak povjerenja u sistem nije novina za ljude koji su prošli kroz slične traume. Midheta Hadžić, koja je također pohađala istu školu, svjedoči o brojnim iskustvima vršnjačkog i verbalnog nasilja koja su i nju pogodila tokom školovanja. Njeno svjedočanstvo dodatno naglašava nepovjerenje prema institucijama i sistemu koji, prema njenim riječima, često zanemaruje ili bagateliše probleme manjinskih grupa. Midheta opisuje kako je svakodnevno doživljavala uvrede tokom školskog perioda, posebno u autobusima gdje su joj često dobacivali pogrdne komentare kao što je: “Za balije u ovom autobusu nema mjesta.”
Iako se odlučila obratiti tadašnjem direktoru škole, naišla je na poražavajući odgovor. Kada je prigovorila na profesorovo ponižavajuće ponašanje, jer joj je on pošarao svesku gdje je pisalo “bosanski jezik” i ljutito napisao “srpski jezik,” direktor joj je jednostavno odgovorio da je svjesna da je manjina u školi i da “nema pravo glasa.” Midheta se prisjeća koliko ju je povrijedio taj odgovor, jer je na sebi osjetila kako biti manjina znači nemati zaštitu, prava, a ni podršku ni od sistema ni od ljudi u okolini.
Razlog zbog kojeg Midheta nije prijavila dodatne slučajeve nasilja leži u njenom ranijem iskustvu s pravosudnim sistemom. Kada se njen otac, s porodicom, vratio u Novu Kasabu 2002. godine, neko im je bacio bombu na kuću, ugrozivši život devetočlane porodice. Napadač je bio kažnjen minimalnom kaznom zatvora od svega tri mjeseca, što je za Midhetu bio jasan signal da čak ni pokušaj ubistva nije tretiran ozbiljno. Takva situacija izazvala je duboko nepovjerenje, koje ju je natjeralo da vjeruje da su svi njeni problemi zapravo samo “dječija igra” za institucije koje bi trebale štititi sve građane.
Iskustva koja opisuje Midheta zorno ilustriraju koliko je nasilje postalo normalizirano u školama i zajednicama gdje manjinske grupe često bivaju ne samo ignorisane već i aktivno ugnjetavane. Prisjeća se događaja kada je jedna učenica nosila majicu s likom Ratka Mladića, okrećući se prema njoj i izgovarajući riječi koje su je zastrašile: “Vidi, Midheta, ubijao je i ubijat će.” Svaki pokušaj da se zauzme za sebe završavao je kod direktora, ali bez podrške koju je očekivala.
Midheta smatra da se nasilje nad djecom i mladima ne smije gledati kao bezazleno ponašanje. Danas, djeca koja pohađaju školu u sličnim sredinama često nemaju kome da se obrate za pomoć. Midheta izražava frustraciju jer se mnoge prijave i slučajevi vršnjačkog nasilja jednostavno pretvore u papirologiju koja na kraju završi u smeću, bez konkretnih koraka i podrške. Dodaje da roditelji imaju ogromnu ulogu u pružanju zaštite i podrške, ali često nedostaju razumijevanje i svijest o tome da nasilje nad djecom nije nikakva “dječija igra.”
Kao primjer koliko je podrška roditelja važna, Midheta ističe da bi sebi mogla ozbiljno nauditi da nije imala njihovu podršku dok se suočavala s ponižavanjem. Selidba u Tuzlu, prema njenim riječima, bila je najbolja odluka u njenom životu jer je omogućila da izbjegne netrpeljivost i mržnju koje su je pratile u rodnom kraju. Sada, okružena kolegicama i prijateljima različitih nacionalnosti, Midheta osjeća slobodu i može pronaći prave prijatelje koji je razumiju i prihvataju. Iako je svjesna da netrpeljivost još uvijek postoji, posebno u dijelovima Podrinja, vjeruje da se takve priče rijetko nalaze u medijima, osim kada dolazi vrijeme izbora.
Midheta naglašava da se nacionalizam i mržnja često koriste kao oruđe tokom predizbornih kampanja, kako bi se manipulisalo emocijama povratnika i mladih. Iako rat nije direktno dio njihovih života, njegove posljedice itekako su prisutne u svakodnevnim interakcijama i društvenim odnosima. “Igranje na kartu nacionalizma,” zaključuje Midheta, ne čini nikome uslugu, već samo produbljuje tenzije među generacijama koje bi trebale graditi bolju budućnost.
Danas, Midheta se u Novu Kasabu vraća samo povremeno, posjećujući roditelje, ali priznaje da to čini nerado jer smatra da takva sredina nije pogodna za njen lični razvoj.
