Budući da se mnogo stvari dogodilo, počet ću sa onim što je najvažnije.
Bezrezervno se pridružujem svim osudama zločina ubistva koje se desilo u petak u policijskoj stanici u Bosanskoj Krupi.
Nažalost, ubijen je policajac Ognjen Maran, i ovom prilikom izražavam saučešće porodici ubijenog, a i njegovim kolegama s nadom da će se slučaj brzo rasvijetliti i pravda zadovoljiti.
Nažalost teže je ranjen i policajac Avdo Hasanović kojem želim i molim Allah da mu podari brz oporavak i njegovoj porodici da olakša ove bolne trenutke.
Nažalost povodom ovog zločina uhapšen je Ognjenov i Avdin kolega policajac Hajrudin Šabić.
Prvu dvojicu nisam, ali Hajrudina sam upoznao. Prvobitno nisam znao da je policajac, već sam zbog njegovog lijepog ponašanja mislio da je pedagog ili možda učitelj u osnovnoj školi. U naših nekoliko susreta uvijek je bio veoma vedar, odmjereno duhovit, zračio dobrotom, a kada bi nešto rekao, to bi uvijek bilo nešto pozitivno i usmjereno pedagoški na lijepo ponašanje i pozitivan stav. I da, moj prvi susret sa njim je bio na skupu čije se održavanje prijavilo policiji, jer je on učio druge šta i zbog čega zakon mora da se poštuje. I zbog svega toga bilo mi je mnogo drago da u našoj policiji ima i takvih dobrih ljudi.
Sa Hajrudinom je uhapšen i Rijad Nahić. Njegov prijatelj. I njega sam upoznao. Vidio sam da je Rijad kao pčelica – trudi se da djeci i omladini olakša da mogu da provedu lijepo vrijeme, kako u školi tako i na izletima. Pomagao im je da se mogu susresti sa dobrim profesorima, imamima i hafizima i da od njih nauče lijepo i odgovorno ponašanje. Jedne prilike sam mu rekao koliko sam mu zahvalan da on organizira djeci izlete, jer je to olakšanje i roditeljima a za djecu prilika da izađu iz svog grada u društvu vaspitane i hajrili djece.
Sa Hajrudinom i Rijadom je uhapšen i Muharem Bajrić. On je hafiz Kur’ana. Studirali smo zajedno na odsjeku Univerziteta Al-Azhar u Damasku, zajedno smo na fakultetu pohađali predavanja 2004./2005. školske godine. Tu smo se prvi put suočili sa ekstremizmom i tražili savjete od uleme u Damasku kako da se prema njemu odnosimo. Ja sam nastavio svoje školovanje u Medini, Muharem je ostao u Damasku postao hafiz Kur’ana i na kraju završio je čuveni Al-Azhar. Muharem se po povratku domovini posvetio podučavanju Kur’ana. Stotine je njegovih učenika Kur’ana iz cijele Bosanske Krajine, među njima mnogi su postali hafizi, svršenici fakulteta, kako islamksih u BiH i u svijetu, tako i neislamskih, mnogi su vjeroučitelji i imami širom Bosne i Dijaspore. Ako mislite da je Muharem samo neki teolog koji vazi ljudima, ja ću vam reći da on to nije. On najmanje vazi riječima. Otkako znam, on je uvijek podučao svojim djelima. Ne morate mi vjerovati, dovoljno je da pogledate njegovog sina, hafiza Malika, koji je student na Fakultetu Islamskih nauka, a sada i student na Islamskom univerzitetu u Medini. Malik je jedno krasno dijete, mašallah, poput njegovog oca.
Sa njima je i Hakija Kanurić. On je profesor na Islamskom Pedagoškom Fakultetu u Bihaću, hafiz Kur’ana i doktor islamskih nauka. S njim sam se upoznao u Rijadu 2006. godine. Povod je bila pojava ekstremizma na našim prostorima. Zajedno smo išli do najveće uleme tražiti savjete kako da se odnosimo prema ektsremizmu, posebice ekstremnom tekfiru. Tada je napisan prvi proglas o opasnosti tekfira. To je kod nas bilo prvo javno upozorenje o takvoj vrsti ekstremizma. Odista, bez pretjerivanja, smatram da je Hakija naše nacionalno blago kao rijedak poznavalac prava, posebno onog šerijatskog, te njegovih općih intencija. Bio sam presretan da je IPF u Bihaću prepoznao taj kvalitet i da je njegov potencijal ogrnuo profesorskom katedrom koja mu dolikuje.
Nakon što sam se vratio iz Medine, bio sam na jednom druženju u Sarajevu. Hakija me uzeo za ruku, odveo na stranu i rekao mi: “Radiš li ti?” – “Šejh,” – rekao sam, “nisam zaposlen,” a mi on kaže: “Vidi, znam kako je. Nemoj se brinuti. Ja te mogu pomoći sa pola svojih primanja. Znam da ti ne može biti, ali će ti olakšati dok Allah ne da neki izlaz..” Da, ovako mi je rekao. Ako pročitate šta su sve njegovi kolege, džematlije, učenici, studenti i poznanici o njemu napisali u posljednjih 24 sata, sami ćete uvidjeti da o njemu ne izmišljam.
Ono što navodno povezuje ove ljude u ovom hapšenju je škola Kur’ana u Bosanskoj Krupi u kojoj su oni podučavali Kur’anu. Sa njima je i profesor Dževdet Mujović. Sve ljudi koji su poznati članovi svojih džamata i borci protiv ektsremizma. Znam to jer smo često razgovarali o tome kako da zaštitimo našu omladinu od toga, kako da ih vežemo za Kur’an, za džamiju i za džemat. Ti razgovori ne datiraju od petka, već od davne 2006. godine.
Zbog svega sam siguran, koliko to mogu biti, da ovakvo hapšenje ovih ljudi nije odgovorna reakcija nadležnih organa na zločin koji se desio, i da je još manje odgovorna ishitrena reakcija medija koji su u želji za senzacijom narušili ugled ovih ljudi stavljujući njihova imena ispod naslova koji nose predznak “terorizam”.
Ista tako, bojim se da je ovo dio širokog spektra obavještajno-medijskih aktivnosti da se našem narodu i našoj zemlji stavi teret radikalizma i skrene pažnja s pravog radikalizma onih koji veličaju presuđene ratne zločince i otvoreno javno govore da idu putem istih. Nakon svih zločina počinjenih nad našim narodom u proteklom ratu (i genocidu) ne smijemo dopustiti da na prvu jedni u druge sumnjamo, niti da ishitreno jedni na druge prstima pokazujemo. To nipošto.
Moja braća iz Islamske zajednice, dekani, glavni imami i muftije, veoma su oprezni i pronicljivi ljudi i siguran sam da nikada ne bi dozvolili da se na našim islamskim fakultetima i medresama i u džamijama nađe neko ko ima radikalne ili ektremističke stavove, a kamo li da to bude neko ko to promiče ili druge na iste podstiče. I zato nema razloga da javno ne stanu u zaštitu časti svog uposlenika profesora Hakije Kanurića, i učitelja naših imama, vjeroučitelja i hafiza. Islamska zajednica inšallah nema ni najmanje razloga da se zbog toga brine.
I svi mi ostali, ne smijemo se bojati od prigovora onih koji ne osuđuju kada Aco iz Bijeljine veliča presuđene ratne zločince i prijeti, niti trebamo strepiti od prigovora državnog ministra sigurnosti koji javno brani one koji iste veličaju i njemu sličnih. Ne!
Naprotiv, sada moramo još više biti jedan saff, ne bojati se pompeznih medijskih naslov i svi zajedno stati u odbranu ispravnosti naše vjere i časti naše braće.
Dr Rusmir Čoković
