U islamu postoji tradicija proučavanja talkina, posebne vjerske pouke koja se izgovara pri dženazi ili ukopu, ali često postoji nesuglasje oko njegove primjene i svrhe. Ovo pitanje pokreće se među vjernicima koji se pitaju ima li talkin istinskog smisla i učinka za preminulog, ili je riječ o praksi koja je simbolička, a više koristi živima kao podsjetnik na vjeru i obaveze. U ovom odgovoru, Husein ef. Đozo, istaknuti alim s Balkana, objašnjava zašto talkin nije nužno učiti mrtvima, te kako bi se vjerska briga trebala usmjeriti prvenstveno na životne dužnosti svakog muslimana.
Razrada
Kao što je ef. Đozo pojasnio, talkin je namijenjen živim osobama. On služi kao podsjećanje na temeljne vjerske obaveze i ponašanje koje bi svaki musliman trebao praktikovati tokom života. Smisao talkina jest da ojača vjeru i pruži upute za ispravno življenje, te se zbog toga propisuje živima, a ne mrtvima. On objašnjava da mrtvi više ne mogu imati koristi od ovakvih uputa, jer su već prešli u svijet gdje djela iz njihovog života bivaju ispitivana.
Ef. Đozo naglašava da je besmisleno mrtvima objašnjavati šta trebaju vjerovati ili kako bi trebali živjeti jer se to odnosi na životna djela koja su već okončana. Ukoliko je osoba tokom života slijedila propise vjere, činila dobra djela i imala čvrstu vjeru u Boga, neće imati poteškoća prilikom ispitivanja u kaburu. S druge strane, ako nije ispunjavala svoje dužnosti kao musliman, talkin izgovoren nad grobom neće joj pomoći da izbjegne posljedice. Dakle, bitno je ono što je osoba činila dok je bila živa, a ne obredi koji se provode nad njenim tijelom nakon smrti.
Ef. Đozo skreće pažnju na to kako zajednica često pridaje preveliku važnost vjerskim obredima nakon smrti, dok mnogi ne obraćaju pažnju na vjerske potrebe dok je osoba još živa. Zabrinutost oko talkina, ukazao je, često postaje tema tek nakon nečije smrti, dok se tokom života rijetko vodi briga o tome je li osoba bila dovoljno educirana u vjeri ili je li pratila islamske principe. Ovaj kontrast u ponašanju ukazuje na potrebu da se vjera aktivno prakticira tokom života, jer samo takva vjera može imati vrijednost u času smrti i tokom ispitivanja u zagrobnom životu.
Zaključak
Zaključno, ef. Đozo ističe da je od ključne važnosti da muslimani prihvate dženaza-namaz kao najbitniji element islamskog ispraćaja. Dženaza-namaz je obred koji ima temelj u izvorima islama i predstavlja propisanu praksu za umrle, dok su svi drugi obredi, uključujući talkin, dodatne radnje koje nisu nužne. Kroz ovaj odgovor, ef. Đozo apelira na muslimane da prepoznaju važnost življenja po vjeri tokom cijelog života, jer vjerske prakse poput talkina neće pomoći osobi nakon smrti ako je zanemarila vjeru dok je bila živa.
Ukratko, najjači naglasak islamskog vjerovanja stavljen je na djela i vjeru tokom života, jer jedino tada možemo imati utjecaj na svoju sudbinu u zagrobnom životu.
Ef. Đozo u svom odgovoru dodatno ističe važnost usmjerenja prema pravim vrijednostima i aktivnom praktikovanju vjere tokom života. On ukazuje na to da je vjersko obrazovanje ključni temelj za svakog muslimana, te naglašava kako je suštinska religioznost prisutna upravo u svakodnevnim djelima i ponašanju, a ne u obredima koji se izvode posthumno. Prava briga o vjerskom životu treba se očitovati kroz poštovanje islamskih normi i dnevno podsjećanje na Božje zapovijedi dok je osoba živa. Takvo shvatanje, prema Đozinim riječima, stvara zdravu zajednicu koja cijeni vjeru kroz praksu, a ne kroz običaje koji se provode radi tradicije, ali ne donose stvarnu korist preminuloj osobi.
Ef. Đozo također naglašava i potrebu za boljom edukacijom zajednice o istinskim islamskim propisima i prioritetima. Ističe da mnogo toga što se danas prakticira kao sastavni dio dženaze nije bilo prisutno u izvornim islamskim djelima, što znači da su se neki običaji razvili kao kulturni dodaci koji nemaju korijene u izvornoj vjeri. Istinska vjerska praksa stoga zahtijeva poznavanje suštine i propisa vjere, a ne samo slijepo praćenje tradicije. Tako bi vjernici mogli bolje razumjeti zašto su pojedini obredi bitni, a zašto se drugi mogu smatrati nebitnima za sudbinu umrlih. Na ovaj način, ef. Đozo podsjeća zajednicu da se fokusira na ono što ima stvaran značaj za vjeru i za ispunjenje islamskih obaveza, kako bi i život i smrt bili u skladu s osnovnim islamskim učenjima.