U posljednjih nekoliko godina, Hrvatska sve više postaje useljenička zemlja, s velikim prilivom stranih radnika koji dolaze iz različitih dijelova svijeta. Dok su nekada emigracije bile u prvom planu, sada Hrvatska doživljava značajan porast broja radnika iz zemalja poput Nepala, Indije, Filipina, ali i susjednih država. Ovaj trend donosi sa sobom brojne izazove, uključujući probleme integracije, nesigurnost u radnom okruženju i sve češće slučajeve nasilja prema stranim radnicima.
Jedan od najozbiljnijih incidenata dogodio se krajem augusta, kada je jedan Indijac brutalno napadnut od strane trojice mladića u samom centru Zagreba. Napad je bio potpuno ničim izazvan, a meta je bio samo zato što je izgledao drugačije od većinskog stanovništva. Ministar unutrašnjih poslova, Davor Božinović, brzo je reagirao osudom napada i apelirao na građane da se suprotstave netrpeljivosti i predrasudama te da prijavljuju svaki sumnjivi zločin iz mržnje. Ovaj incident ukazuje na dublji problem u hrvatskom društvu, koji je povezan s povećanim prisustvom stranih radnika.
Nažalost, ovaj napad nije izoliran slučaj. Statistike Ministarstva unutrašnjih poslova pokazuju značajan porast broja krivičnih djela protiv stranih radnika u Hrvatskoj. Dok je u 2022. godini zabilježeno 228 slučajeva, taj broj je u sljedećoj godini porastao gotovo pet puta, na 1150 slučajeva. Ovaj trend prati rastući broj stranih radnika koji dolaze u Hrvatsku, ali i promjene u društvenom i političkom diskursu o strancima.
Lucija Mulalić, iz Centra za mirovne studije u Zagrebu, koji pruža pravnu pomoć izbjeglicama i migrantima, tvrdi da je nasilje nad strancima prisutno već godinama, posebno prema izbjeglicama na granicama. Ona objašnjava da su strani radnici postali vidljiviji u hrvatskom društvu, što ih čini lakšim metama za napade. “Riječ je o istoj vrsti nasilja koja se sada prenosi na strane radnike,” ističe Mulalić. Posebno zabrinjava to što državne institucije, uključujući policiju, često ne reagiraju adekvatno na ovakve incidente, što dodatno povećava nesigurnost stranih radnika.
Važnost stranih radnika za hrvatsku ekonomiju
Hrvatska, s obzirom na demografske promjene i veliki broj ljudi koji su emigrirali u potrazi za boljim životom, sve više ovisi o prilivu strane radne snage. Od ulaska Hrvatske u Evropsku uniju, procjenjuje se da je 400.000 ljudi napustilo zemlju. Odlazak radno sposobnih ljudi stvorio je prazninu koju strani radnici popunjavaju, posebno u sektorima kao što su građevinarstvo, turizam i industrija. U 2021. godini, Hrvatska je izdala više od 80.000 radnih dozvola, dok je prošle godine taj broj porastao na 174.000.
Najveći broj radnih dozvola izdan je radnicima iz susjednih zemalja poput Bosne i Hercegovine, Srbije i Sjeverne Makedonije, ali i dalekih država kao što su Nepal, Indija i Filipini. Međutim, iako je radna snaga izuzetno potrebna, status stranih radnika ostaje izuzetno nesiguran. Njihova dozvola boravka vezana je uz dozvolu za rad kod određenog poslodavca, što ih stavlja u ranjiv položaj. Ako izgube posao, imaju samo 14 dana da pronađu novi ili gube pravo na boravak u zemlji.
Problemi integracije i diskriminacije
Strani radnici formalno imaju prava slična domaćim radnicima, ali u stvarnosti su često suočeni s diskriminacijom. Na primjer, često im se ne plaćaju prekovremeni sati ili im se kasni s isplatom plata, a zbog straha od gubitka posla i dozvole za boravak, rijetko se odlučuju da prijave te nepravilnosti. Ova situacija ih stavlja u posebno ranjiv položaj, jer su često prisiljeni tolerirati kršenje svojih prava.
Osim ekonomskih i pravnih poteškoća, strani radnici suočavaju se i s problemima kulturne integracije. Vedrana Baričević, docentica s Fakulteta političkih nauka u Zagrebu, objašnjava da se radnici iz zemalja koje se smatraju kulturno različitima, poput Nepala i Indije, često percipiraju kao prijetnja. Naročito su muslimani na meti predrasuda, jer ih se često smatra retrogradnim i potencijalno opasnim za domaći kulturni identitet.
Potreba za boljim integracijskim politikama
Da bi se poboljšala integracija stranih radnika, nužno je uvesti sistemske integracijske programe, koji bi uključivali učenje jezika i druge prilagodbe koje bi im olakšale uključivanje u hrvatsko društvo. Nažalost, trenutno postojeći programi su ograničeni na priznatim izbjeglicama, dok strani radnici ostaju na margini. Hrvatska se, po pitanju radne politike, ponaša kao mnoge zemlje koje su bile useljeničke u prošlosti, a nisu adekvatno rješavale integraciju.
Zaključak koji se nameće je da Hrvatska, kao zemlja koja sve više postaje ovisna o stranim radnicima, mora hitno preispitati svoju politiku prema njima. Integracija ne bi trebala biti opcija, već nužnost kako bi se izgradilo inkluzivnije i pravednije društvo. Nasilje, diskriminacija i predrasude samo pogoršavaju situaciju, i potrebna je jača politička volja da se ovo pitanje rješava sistemski.
