U osmanskoj tradiciji postojalo je nekoliko zanimljivih običaja i pravila ponašanja koja su naglašavala poštovanje, pažnju i solidarnost među ljudima. Ovi običaji su često bili simbolični, a njihovo razumijevanje imalo je važnu ulogu u svakodnevnom životu zajednice.
Jedan od tih običaja bio je posluživanje kahve uz čašu vode gostima. Zanimljivo je da je redoslijed u kojem bi gost posegnuo za jednim ili drugim pićem imao duboko značenje. Ako bi gost prvo popio vodu, to bi bio signal domaćinima da je gladan, te bi domaćin odmah pripremio obrok. Nasuprot tome, ako bi prvo popio kahvu, to je značilo da nije gladan, te bi domaćini mogli biti mirni po tom pitanju. Ovaj mali, ali važan gest predstavljao je suptilan način brige o potrebama gostiju, bez direktnog pitanja o njihovoj gladi ili sitosti.
Još jedan značajan običaj odnosio se na boje ruža ispred kuća. Žuta ruža imala je posebno značenje – ona bi prolaznicima i komšijama signalizirala da budu tihi i pažljivi, najčešće zbog neke važne ili osjetljive situacije u kući. S druge strane, crvena ruža imala je sasvim drugačiju ulogu; označavala je da u kući boravi djevojka spremna za udaju, čime su se prolaznici podsjećali na važnost pokazivanja poštovanja prema njenoj časti. Ove suptilne poruke bile su dio osmanske kulture koja je njegovala obzirnost i poštovanje prema drugima.
Još jedan zanimljiv aspekt osmanske kulture bio je vezan za vrata na kućama, koja su imala dvije halke – manju i veću. Ove halke su omogućavale domaćinima da razlikuju ko kuca na vrata bez otvaranja. Ako bi neko kucao manjom halkom, domaćica bi znala da je ispred vrata žena, dok bi veća halka signalizirala prisustvo muškarca, zbog čega bi domaćin izlazio na vrata. Ovaj običaj je odražavao poštovanje prema privatnosti i polnim razlikama u komunikaciji.
Kada je riječ o pomoći siromašnima, imućne Osmanlije su razvile vrlo dostojanstven način pružanja pomoći, kroz čin sadake. Oni su često anonimno otplaćivali dugove siromašnih kod trgovaca, kako bi sačuvali dostojanstvo onih kojima su pomagali. Ovaj plemeniti čin vršio se u tišini, bez otkrivanja identiteta, čime je izbjegnuta bilo kakva neprijatnost ili osjećaj sramote kod onih koji su primali pomoć.
Poseban običaj bio je povezan s poštovanjem prema starosti i životu poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, koji je umro u 63. godini. Iz poštovanja prema njemu, starije osobe u Osmanskom carstvu nikada ne bi direktno rekle da imaju više od 63 godine. Umjesto toga, kada bi ih neko pitao za godine, odgovarali bi: “Prešli smo granicu, sinko.” Ovaj odgovor bio je simboličan način iskazivanja skromnosti i poštovanja prema poslaniku.
Ovi običaji oslikavaju suptilnu, ali duboku povezanost između svakodnevnog života i vjere, kulture i tradicije. Osmanski način života bio je prepun takvih malih, ali značajnih gestova koji su jačali zajednicu i osiguravali da se svi članovi društva osjećaju poštovano i zbrinuto.
Preveo i prilagodio: Ervin Sinanović
