Prirodne katastrofe su jedan od najtežih izazova s kojima se suočava čovječanstvo, ostavljajući za sobom trag razaranja, tuge i gubitaka. Donja Jablanica, mirno naselje smješteno u srcu Bosne i Hercegovine, nedavno je doživjela tragediju koja je zauvijek promijenila živote mnogih. Olujna bujica i poplava koja je zahvatila ovo područje izbrisala je cijela naselja, domove, ali je nažalost odnijela i mnoge živote. Stanovnici Donje Jablanice, suočeni sa nemilosrdnim snagama prirode, pokazali su nevjerovatnu hrabrost i požrtvovanost, dajući sve od sebe kako bi spasili svoje porodice.
Jedna od onih koji su preživjeli ovu strašnu katastrofu je Lejla Begović, stanovnica Donje Jablanice. Njena priča o preživljavanju, ispunjena strahom i tugom, istovremeno je svjedočanstvo neizmjerne hrabrosti i nesalomive volje za životom.
Lejla se prisjeća te kobne noći, još uvijek vidno potresena. “Ni sada nisam dobro. Vraćaju mi se slike, iako smo još uvijek u šoku. Te noći smo spavali kada je moj muž iznenada ustao i rekao da imamo samo pet minuta da napustimo kuću. Voda je već preplavila cijeli prostor.” Lejla opisuje trenutke u kojima su se morali brzo organizirati. Njen suprug je uspio prebaciti nju, svekrvu, svekra i dvoje male djece na sigurno, ali on je ostao posljednji. “Došli smo do balkona i prešli u hodžin prvi sprat, ali voda je rasla izuzetno brzo, skoro nas je dostigla do grla.” U očajničkom pokušaju da spasu živote, morali su se popeti na krov kuće. Nažalost, njen muž se više nije pojavio nakon toga – pretpostavlja se da ga je snažna bujica odnijela.
Ti trenutci su za Lejlu i njenu porodicu bili najteži. Vodeći svoju porodicu do sigurnosti, naišli su na mnoge prepreke. Kada su se popeli na krov, situacija je postala još dramatičnija. “Bili smo na potkrovlju jedan sat, tražili smo način kako da se spasimo, ali izlaza nije bilo. Jedini put ka vani bio je kroz mali prozor.” Lejlina priča postaje još emotivnija kada spominje svog svekra, koji je prvi izašao kroz prozor kako bi procijenio situaciju. “Pronašao je kompresor koji je dovukao do prozora, i tako smo se svi polako prebacivali, jedno po jedno, do kupole džamije.”
Na tom mjestu, izloženi surovim vremenskim uvjetima i u pidžamama, pokušavali su se zagrijati i preživjeti. Lejla se prisjeća trenutka kada je prebacivala svog sina Darisa na sigurno, dok su ostatak porodice čuvali na kupoli džamije. “Bili smo goli, samo u pidžamicama. Moj svekar je počeo kolabrirati od hladnoće i iscrpljenosti, ali smo se svi zagrlili kako bismo se ugrijali.” U tim trenucima, jedina stvar na kojoj su mogli biti zahvalni bilo je to što su još uvijek živi, dok su oko njih prizori bili zastrašujući.
Spašavanje je stiglo kada su se pojavili spasioci. Kajacima su ih prebacivali do komšije Mumina, koji ih je primio. “Ljudi su nas potrpali u auta i odvezli nas do restorana Maksumić. Kada sam pogledala svoje noge, bile su potpuno krvave.” Taj trenutak svjedoči o fizičkoj i emotivnoj traumi kroz koju su prolazili.
No, ni tada borba nije završila. Kada je stigla hitna pomoć, Lejla je bila u tolikom šoku da više nije znala šta se dešava. “Samo sam se pitala gdje su mi djeca. Još uvijek nisu našli mog muža. Sve što sam mogla učiniti bilo je da se borim, zubima i rukama, kako bih izvukla svoju djecu.” Njene riječi prenose snagu majčinske ljubavi, ali i neizrecivu bol zbog gubitka voljenog muža.
Na kraju, Lejla donosi tešku odluku – više se nikada neće vratiti u Donju Jablanicu. “Nikada se neću vratiti tamo. Ako budem prolazila, neka mi svežu oči. Ja jednostavno nisam dobro.” Ova rečenica izražava dubinu traume koju je preživjela.
Ova tragedija je podsjetnik na nepredvidivost prirodnih katastrofa i krhkost ljudskog života. Priča Lejle Begović nije samo svjedočanstvo o preživljavanju, već i o snazi volje, ljubavi prema porodici i neizrecivom gubitku. Kroz njenu ispovijest jasno je da su heroji oni koji, suočeni s najvećim strahovima, pronađu snagu da zaštite one koje vole, čak i kad je ishod neizvjestan.
Kroz sve ove strašne trenutke, mještani Donje Jablanice su pokazali nevjerovatnu hrabrost i solidarnost. Njihove priče su svjedočanstvo ne samo o snazi ljudskog duha, već i o potrebi da se zajednice međusobno podržavaju i pomažu u trenucima najveće potrebe.
