Bivši pripadnik jedinice “Škorpioni,” Pero Petrašević, postao je poznat po svom priznanju o zločinima koje je počinio tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, naročito u vezi sa strijeljanjem šest mladića iz Srebrenice u selu Trnovo 1995. godine. Škorpioni su bili paravojna formacija koja je učestvovala u brojnim zločinima tokom rata, a Petrašević je bio jedan od njenih članova. Njegovo priznanje izazvalo je šok, kako u Bosni i Hercegovini, tako i šire, jer je otkrilo obim zločina koji su počinjeni nad bošnjačkim civilima.
Tokom intervjua, Petrašević je iznio detalje o svojoj prošlosti, govoreći o tome kako je tokom rata bio spreman da se žrtvuje za svoju zemlju. Ispovijest o njegovim djelima otkriva složenost rata, u kojem su mnogi počinili zločine pod maskom patriotizma i odbrane, samo da bi kasnije bili odbačeni od strane onih za koje su se borili. Njegovo priznanje da je ubio čak 272 Bošnjaka jedno je od najšokantnijih priznanja, pogotovo jer uključuje i zločine nad civilima. Osuđen je na 13 godina zatvora, što je mnogima izgledalo kao blag kazneni odgovor u poređenju s razmjerom zločina koje je počinio.
Tokom intervjua, Petrašević je priznao i da je, prije rata, prisustvovao jednom Bajramu, što je dodatno naglasilo kontrast između njegove prošlosti i zločina koje je kasnije počinio. Raspad Jugoslavije i početak rata donijeli su promjenu u njegovom životu, pretvarajući ga iz običnog čovjeka u nekoga ko je spreman počiniti brutalne zločine u ime nacionalnih interesa.
Osim priznanja ubistva 272 Bošnjaka, Petrašević je u razgovoru izrazio i emocionalni teret koji nosi zbog svojih djela. Jedan od najpotresnijih dijelova intervjua jeste kada je rekao da ponekad žali što nije poginuo u ratu, jer bi smrt, prema njegovim riječima, bila bolja sudbina nego život s posljedicama zločina koje je počinio. Ova rečenica otkriva unutrašnji sukob i psihološki pritisak s kojim se mnogi bivši vojnici suočavaju nakon rata, pogotovo kada su počinili ili bili svjedoci brutalnih djela.
Petrašević je, govoreći o svom razočarenju u državu za koju je bio spreman dati život, naglasio: “Meci i udarci nisu bol, prodala me država, to je bol.” Ova izjava naglašava osjećaj izdaje koji mnogi bivši borci osjećaju prema vlastima nakon rata. Nakon što su bili vođeni ideologijom patriotizma i nacionalizma, mnogi od njih su se, nakon rata, suočili s realnošću da ih je država za koju su se borili odbacila i zaboravila.
Ovakva svjedočanstva su ključna za razumijevanje postratne traume i problema s kojima se suočavaju bivši pripadnici vojnih jedinica. Ratna trauma ne završava potpisivanjem mirovnog sporazuma; ona ostaje prisutna u životima onih koji su rat preživjeli. Petraševićev slučaj, iako ekstreman, simbolizira širi problem društva koje nije uspjelo adekvatno procesuirati ratne zločine i pružiti podršku onima koji su sudjelovali u ratnim dejstvima.
Iz ovakvih ispovijesti može se zaključiti nekoliko važnih tačaka:
- Priznanje zločina: Petrašević je javno priznao ubistva 272 Bošnjaka, što ukazuje na razmjere zločina tokom rata.
- Razočaranje u državu: Bivši borci, poput Petraševića, često se osjećaju izdano od strane države za koju su se borili.
- Psihološke posljedice: Zločini počinjeni u ratu ostavljaju dugoročne emocionalne i psihološke posljedice na počinitelje.
- Postratna trauma: Ratna iskustva ne nestaju nakon završetka sukoba, već ostavljaju duboke ožiljke na učesnicima.
Na kraju, Petraševićeva ispovijest otvara širu diskusiju o odgovornosti, pravdi i procesu pomirenja u postratnim društvima. Dok su neki zločinci osuđeni za svoja djela, ostaje pitanje da li su kazne dovoljno stroge i da li društvo čini dovoljno napora da se suoči s prošlošću i pruži podršku kako žrtvama, tako i bivšim borcima. Petraševićev slučaj podsjeća na bolnu realnost da rat nikada ne prestaje samo na bojnom polju – njegove posljedice se osjećaju decenijama kasnije, kako na pojedincima, tako i na cijelom društvu.
