Nisam mogao zamisliti da ću ikada doživjeti ovakve osjećaje straha i nervoze. Prije toga, u svom životu nisam imao iskustava koja bi me pripremila na ovakvo iskušenje. U to vrijeme, imao sam samo sedamnaest godina, a kroz život su me vodila razna iskušenja koja su me, na sreću, vratila vjeri. Da nije bilo tih trenutaka, ne bih znao kakav bi put izabrao – put prema Džehennemu ili put ispunjen svjetlom imana.
U ranim danima 2016. godine, donio sam odluku da počnem klanjati. Svaki pokret u namazu donio mi je osjećaj smiraja i slobode, a s time i novu sreću. Započeo sam sa klanjanjem podne i ikindije kod kuće, i svaki dan sam se trudio zahvaljivati na blagodatima koje su mi bile date. Kako su dani prolazili, moje stanje se poboljšavalo, i činilo mi se da se penjem ka vrhu. U tom razdoblju imao sam i djevojku, što me nažalost odvojilo od klanjanja i zaboravljanja vjere. Ta veza sa stvorenjem je postala važnija od veze sa Stvoriteljem, ali to sam shvatio tek kasnije.
Kada sam prekinuo tu vezu, doživio sam bol i tugu. U tom trenutku, moj bijeg od stvarnosti bio je u slušanju tužnih pjesama koje su me vodile još dublje u mračnu stranu života. Muzika je postala glavni dio mog svakodnevnog postojanja, a uskoro je uslijedio i alkohol. U početku, činilo mi se da to nije ništa, ali svakim danom sam sve više tonuo u ovisnost. Moje ponašanje se promijenilo; psovke su postale svakodnevica, ali unatoč grijehu, u meni je ostajao strah od Božje kazne. Čak i u trenucima griješenja, svjestan sam bio Njega, ali nisam mogao pronaći snagu da se promijenim.
Moj život u tim tamnijim vremenima trajao je sve do novembra 2017. godine. Tada, dok sam bio sa prijateljima u gradu, vratio sam se kući oko 23:30. Slušajući muziku u mraku, odlučio sam ostati budan cijelu noć. Ipak, nešto se dogodilo. U jednom trenutku, osjetio sam pritisak u stomaku, strah me je obuzeo, a tijelo je drhtalo. U tom trenutku, potražio sam olakšanje kroz abdest, ali osjećaj nelagode je rastao. Strahovi su me progonili i naposlijetku sam zaspao oko tri ujutro.
Kada sam o tome rekao svojim roditeljima, bili su zapanjeni i uplašeni. Sutradan sam otišao na rukju, a imao sam i dosta reakcija. Taj proces liječenja zahtijevao je moj potpuni povratak vjeri i ostavljanje svih grijeha. To je bilo neophodno ne samo zbog mog ozdravljenja, nego i da bi se zadobilo zadovoljstvo Allaha, dž. š. U početku, bilo mi je teško prilagoditi se klanjanju, ali kako sam se trudom počeo vraćati vjeri, stvar je postala lakša.
Prvo sam klanjao kod kuće, a kasnije sam prešao i u džamiju. U tom periodu, tražio sam pomoć putem interneta i od drugih ljudi koji su mi dali savjete i podršku. Njihova pomoć bila je neprocjenjiva. Uspio sam se osloboditi kafića i alkohola, a svoje ponašanje i riječi sam promijenio. Također, promijenio sam društvo; sada se družim s ljudima koji žive prema vjeri i redovito obavljaju namaze.
Ono što mi se dogodilo može se shvatiti na dva načina: kao iskušenje ili kao blagodat. Kada se suočavam s problemima, često zahvaljujem Bogu jer me je uputio na Pravi put. U životu svakoga od nas postoje trenuci koji vode ka dobru ili zlu. Neki ljudi zanemaruju te trenutke, dok drugi otkrivaju svoj životni cilj. Na nekoga snažan utisak ostave riječi koje čuje, prizor koji vidi ili iskušenje koje ga zadesi. Takve situacije mogu biti prekretnice koje nas bude i motiviraju da potražimo promjenu.
Na kraju, zahvaljujem Bogu za sve što imam i što me je vodio prema ispravnom Putu. Molim Allaha da nam oprosti grijehe, da primi naše pokajanje i da nam pokaže svjetlo imana. Svaka borba i iskušenje su prilika za rast i učenje, a ja sam zahvalan što sam pronašao pravi put prenosi n-um
