Priča gospođe Hajrije iz Jablanice, koja je preživjela stravične poplave, oslikava neizrecive traume i strahove s kojima se ljudi suočavaju kada su pogođeni prirodnim katastrofama. Novinari Hayat televizije su od ranih jutarnjih sati pratili dešavanja u poplavljenim područjima Hercegovine, uključujući Buturović Polje i Jablanicu. Oni su dokumentirali ogromnu materijalnu štetu koja je zadesila stanovništvo, ali, kako Hajrija naglašava, još teže od uništene imovine su izgubljeni ljudski životi.
Hajrija, stanovnica Jablanice, prepričava svoju borbu za preživljavanje tokom noći kada je voda iznenada počela nadirati, uništavajući sve pred sobom. Njena priča počinje emocionalnim prisjećanjem kada je mislila da se više nikada neće vidjeti s bližnjima. “Rekla sam amidžiću: Allahimanet, halali ako se ne vidimo.” Amidžić je u tom trenutku reagirao nevjerovatno brzo, uhvatio je za ruku i u zadnji čas je izvukao iz vode. “Samo za sekund me gore izbacio i voda je odjednom došla, kao more,” prisjeća se Hajrija, govoreći o brzini i snazi bujice koja ih je pogodila.
Hajrijina priča nastavlja se s detaljnim opisom devastacije koja je zadesila njen dom. Ona naglašava da sada, nakon poplava, uvjeti za život više nisu mogući. Nekada je pred njenom kućom bio betoniran put, ljudi su se kupali u obližnjoj rijeci, a sada je sve potpuno uništeno. “Nema ovdje ništa. Ni vode, ni struje. Ništa ne možete ni skuhati, niti jesti ako nemate gotovu hranu.” Njen dom je opustošen, a dvorište prekriveno ostacima katastrofe.
Kroz suze, ali s nevjerovatnom snagom, Hajrija priča o noći koja je promijenila njen život. “Sve je bilo kao apokalipsa,” kaže, naglašavajući da materijalna šteta nije ono što joj najviše pogađa srce. Iako je njen dom uništen, ono što joj je najteže su izgubljeni životi i strah za one koji su bili u njenoj blizini. “Ne znam, ne želim plakati, nije mi žao materijalnog, ali ljudski životi… Da sam ovdje ostala, ne bih preživjela. Za sekund sam mogla biti mrtva. Allah je tako htio i hvala Mu.”
U trenutku kada je voda počela nadirati, Hajrija je bila sama u svom domu. “Amidžić živi preko ceste, a kad smo prešli njegovu ogradu, voda je dolazila kao cunami.” U tom haosu i strahu, njen amidžić je bio taj koji joj je spasio život. Opisuje taj strašni trenutak kao nemoguć, gotovo apokaliptičan, i postavlja pitanje: “Kako su ljudi živi?” Zahvalna je svom amidžiću, jer da nije bilo njega, ne bi preživjela. Sada je privremeno smještena kod sestre, ali njeno srce ostaje s onima koji su pogođeni ovom katastrofom.
Ova skromna žena ne traži mnogo – samo osnovne stvari koje će joj pomoći da preživi u nadolazećim danima. “Osnovno što mi treba je šporet i frižider, samo za prvu pomoć,” skromno traži Hajrija, jasno dajući do znanja da je njen fokus na preživljavanju, a ne na materijalnom bogatstvu. Njen apel za pomoć, iako jednostavan, oslikava težinu situacije s kojom se suočavaju mnogi u Jablanici i okolnim područjima.
Pored ove potresne priče, Hajrija se zahvalila navijačima FK Željezničar, koji su došli da joj pomognu nakon poplave. “Dolazili su navijači Željezničara i zahvalna sam im,” rekla je, naglašavajući da u ovim teškim trenucima svaka ruka pomoći znači mnogo.
Ova priča ne samo da ilustrira fizičku devastaciju koju su donijele poplave, već i duboku emocionalnu i psihološku traumu s kojom se suočavaju preživjeli. Hajrija, poput mnogih drugih, izgubila je sve što je imala, ali nije izgubila nadu i zahvalnost za život. Njen iskustvo spašavanja u posljednjem trenutku i njeno priznavanje Božijeg plana svjedoče o nevjerovatnoj snazi i otpornosti ljudi koji su preživjeli ovu katastrofu piše hayat
