Godina 1990. bila je prekretnica za političku scenu bivše Jugoslavije, a jedan od ključnih događaja bio je susret između Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana. Ovaj susret nije se dogodio slučajno, već je rezultat organizacije i truda nekoliko ključnih ljudi, među kojima je posebno mjesto imao Salim Šabić, čovjek koji je bio vlasnik više radnji u Hrvatskoj i blizak saradnik Izetbegovića.
Sve je počelo nekoliko mjeseci prije osnivačke skupštine Stranke demokratske akcije (SDA), koja je održana 26. maja 1990. godine. U tom periodu, Hasan Čengić, jedan od osnivača SDA, bio je zadužen za organizaciju mnogih aktivnosti, uključujući održavanje veza sa političkim liderima u Sloveniji i Hrvatskoj. Nakon izlaska iz zatvora, Hasan je postavljen na poziciju šefa Islamskog centra u Zagrebu, gdje je često bio u kontaktu s Alijom Izetbegovićem.
Upravo u tom periodu, Izetbegović je počeo pokazivati interes za političke prilike u Hrvatskoj i Sloveniji, pa je na jednom od sastanaka sa Hasanom, Izetbegović izrazio želju da se sastane s Franjom Tuđmanom, koji je u to vrijeme bio jedna od vodećih političkih figura u Hrvatskoj. Na tom sastanku bio je prisutan i Salim Šabić, a Alija ga je upitao da li bi mogao organizovati susret s Tuđmanom. Salim je obećao da će to učiniti, i ubrzo je ispunio obećanje.
Prvi susret između Izetbegovića i Tuđmana bio je od izuzetnog značaja za obje strane. Alija je bio posebno zainteresovan za Tuđmanovu političku viziju, dok je Franjo Tuđman bio znatiželjan o stavu SDA i Alijinom pogledu na budućnost Bosne i Hercegovine u kontekstu tadašnje Jugoslavije. Ovaj prvi susret prošao je uspješno, a Izetbegović je želio nastaviti razgovore, što je dovelo do organizacije i drugog susreta.
Drugi sastanak održan je u sličnim okolnostima, a Salim Šabić ponovo je igrao ključnu ulogu u organizaciji. Nakon tog susreta, desila se zanimljiva scena koja pokazuje koliko su se ovi susreti odvijali u neformalnom i prijateljskom tonu. Naime, nakon sastanka, Franjo Tuđman je lično dovezao Aliju Izetbegovića na željezničku stanicu u Zagrebu, gdje je Izetbegović trebao da uhvati voz za Sarajevo. Tuđman je vozio svoj poznati “stojadin”, a prema riječima Salima Šabića, Tuđman nije bio naročito brz vozač.
Salim se prisjeća trenutka kada je dočekao Aliju na peronu, nekoliko minuta prije polaska voza. Upitao ga je: “Voz ti kreće za par minuta, kupio sam ti sitnice koje želiš ponijeti u Sarajevo. Zašto kasniš?” Alija je na to kratko odgovorio: “Tuđman me je dovezao, a on ne vozi brzo.” Ovaj odgovor ne samo da pokazuje prisnost između dva lidera, već i opuštenu atmosferu u kojoj su se susreti odvijali.
Nakon ta dva sastanka, bilo je jasno da se između Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana počela graditi određena vrsta političkog dijaloga. Iako će kasniji događaji pokazati da njihove vizije za budućnost Bosne i Hercegovine nisu uvijek bile usklađene, ti početni susreti bili su ključni za otvaranje komunikacije i razumijevanje stavova obje strane.
Ono što je posebno važno napomenuti jeste da su ovi sastanci održani u periodu velikih političkih promjena u bivšoj Jugoslaviji. Politički lideri u regiji počeli su tražiti načine za redefinisanje odnosa među republikama, a ovi susreti između Izetbegovića i Tuđmana pokazali su koliko je važna bila saradnja i međusobno razumijevanje. Izetbegović je, kroz te susrete, želio razumjeti političku viziju Hrvatske, dok je Tuđman tražio saveznike u svojim naporima da se distancira od centralne vlasti u Beogradu.
Ova priča također svjedoči o važnosti neformalnih političkih susreta i ličnih odnosa u vremenu velikih političkih previranja. Iako su službeni sastanci uvijek bili važni, upravo ovakvi neformalni trenuci često su pružali priliku liderima da izgrade međusobno povjerenje i razumijevanje. Susret na peronu u Zagrebu, gdje Franjo Tuđman lično vozi Aliju Izetbegovića na voz, primjer je kako su i politički lideri, usred velikih političkih dilema, mogli pronaći trenutke ljudskosti i prijateljstva.
Salim Šabić ostaje zapamćen kao osoba koja je omogućila ove ključne susrete, pokazujući koliko su uloga pojedinaca i ličnih veza važni u političkom procesu. Njegova posvećenost organizaciji ovih sastanaka omogućila je otvaranje dijaloga između dvije ključne ličnosti političke scene tog vremena.
U zaključku, susreti između Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana predstavljaju ključni trenutak u političkim procesima koji su prethodili raspadu Jugoslavije i kasnijem razvoju događaja u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Uprkos kasnijim nesuglasicama i sukobima, ovi rani susreti postavili su temelje za komunikaciju i pokušaje saradnje između dva politička lidera.