Ova priča govori o iskustvu žene koja je obavljala gusul, tj. obredno pranje mrtvih, i događajima koji su duboko potresli njen život. Ispovijest dolazi od osamnaestogodišnjakinje koja je čula priču kroz učiteljicu vjeronauke, a nakon toga je doživjela veliki preokret u svom odnosu prema vjeri i obavljanju namaza. Ova priča postala je snažan motivator za nju, te ju je potaknula da počne redovno obavljati sve namaze na vrijeme.
Priča počinje s opisom smrti jedne djevojke čije tijelo je trebalo biti ogasuljeno, umotano u ćefine i pripremljeno za ukop. Porodica preminule je pozvala ženu koja je redovno obavljala gusul, kao dio svoje profesije. Kad je stigla na mjesto događaja, žena je bila suočena s neobičnom i zastrašujućom situacijom. Kada je ušla u sobu, porodica umrle djevojke zatvorila je vrata i ostavila je samu s tijelom. Žena je odmah osjetila nelagodu i strah, počela je kucati i dozivati porodicu, ali niko nije odgovorio.
Primijetila je da su voda i ćefini bili pored tijela, spremni za ritualno pranje. Međutim, kada je pristupila tijelu, šokirala se vidjevši da je koža preminule potpuno crna poput uglja. Ovaj prizor ju je dodatno prestrašio. Kako bi se smirila i dobila snagu, počela je učiti sure El-Felek, En-Nas i Ajetul-Kursiju. Bez obzira na strah koji je osjećala, odlučila je obaviti gusul jer je to bila njena dužnost.
Kako je započela s pranjem tijela, susrela se s još strašnijim otkrićem – tijelo je postalo poput rasutog pijeska, doslovno se raspadalo pod njenim rukama. Svaki put kad bi dotakla tijelo, ono bi se raspalo i činilo se kao da nije čvrsto. Žena je odlučila požuriti s obredom, jer je željela što prije završiti posao i napustiti sobu.
Nakon što je završila gusul, pokucala je na vrata i obavijestila porodicu da je posao završen. Otvorili su joj vrata, a ona je brzo otišla, ne želeći ni pitati porodicu zašto je tijelo preminule djevojke bilo u takvom stanju. Otišla je kući, duboko uznemirena onim što je vidjela i doživjela.
Nekoliko dana kasnije, žena je odlučila posjetiti jednog učenjaka kako bi s njim podijelila svoje iskustvo i tražila objašnjenje. Učenjak je saslušao njenu priču i savjetovao je da se vrati porodici preminule djevojke i postavi im pitanja koja su je mučila. Žena je poslušala njegov savjet i vratila se porodici s namjerom da sazna više o djevojci i razlozima njenog stanja.
Kada je stigla, upitala je porodicu: „Zašto ste me zatvorili u sobu s tijelom i ostavili me samu?“ Porodica je objasnila da su to učinili jer je već nekoliko žena prije nje pokušalo obaviti gusul, ali su sve pobjegle kada su vidjele stanje tijela. Čak desetak žena je odustalo zbog šoka i straha. Ova žena bila je njihova posljednja nada, i zato su odlučili zatvoriti vrata, plašeći se da i ona ne pobjegne.
Nakon toga, žena je postavila ključno pitanje: „Zašto je tijelo djevojke u takvom stanju?“ Porodica je objasnila da djevojka nije redovno obavljala namaz. Štaviše, ona se često ismijavala s propisom namaza i omalovažavala ljude koji ga redovno obavljaju. Ovo ponašanje, prema objašnjenju porodice, dovelo je do stanja u kojem je njeno tijelo bilo nakon smrti.
Nakon što je čula ovu priču, osamnaestogodišnja djevojka, koja je na početku ispovijesti priznala da nije redovno obavljala namaz, bila je duboko potresena. Ova priča ju je navela na razmišljanje o važnosti čuvanja vjerskih propisa, posebno namaza, jer je on temelj vjere. Ko čuva namaze, čuva svoju vjeru, kako je istaknuto u njenoj ispovijesti.
Priča završava upozorenjem koje nosi duboku poruku: Klanjaj prije nego ti bude klanjana dženaza! Ovaj citat nosi jasnu poruku o važnosti namaza u životu svakog muslimana i posljedica koje mogu doći ako se ovaj osnovni stub vjere zanemari. Priča je zapravo poziv na buđenje, podsjećanje na značaj vjerske prakse i ustrajnost u obavljanju obaveza koje su propisane islamom.
Ova ispovijest ne samo da nosi emotivnu težinu, već i ukazuje na potrebu za duhovnim buđenjem. Poruka je jasna – vjera nije samo teorija, već svakodnevna praksa koja oblikuje našu dušu i stanje nakon smrti.
