Plakanje u namazu ne kvari namaz ukoliko je plod straha od Allaha, Uzvišenog, ili proizašlo iz razmišljanja o značenju ajeta koji govore o Sudnjem danu, nagradama, kaznama ili drugim sličnim temama iz Kur’ana. Takva emocija je znak iskrenog osjećaja povezanosti sa Allahom i razumijevanja težine poruka iz Objave, pa se u ovom slučaju plakanje ne smatra kvarenjem namaza.
Međutim, ako je plakanje uzrokovano svjetovnim brigama, nedaćama, problemima ili bilo čim što nema veze sa namazom, tada se smatra da ono može pokvariti namaz. U takvoj situaciji, emocija je vezana za događaje izvan ibadeta, što može omesti osobu u njenom skrušenom obraćanju Allahu. Stoga, važno je da osoba pokušava izbjeći razmišljanje o stvarima koje nisu vezane za namaz tokom samog obavljanja ibadeta.
Namaz treba biti usmjeren isključivo prema Allahu, bez ikakvih distrakcija. Prisjećanje vanjskih događaja ili razmišljanje o brigama tokom namaza može smanjiti skrušenost, što je šejtanska taktika ometanja. Kako bi se izbjegla situacija gdje se zbog tih ometanja gubi koncentracija, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je govorio o štetnosti okretanja u namazu, bilo fizičkog ili srcem. On je rekao: “To je otimačina koju šejtan ugrabi od čovjekova namaza” (Buhari, Tirmizi, Nesai).
Ovaj hadis objašnjava da se ne samo tjelesno okretanje, nego i okretanje srca od Allaha ka dunjaluku smatra nepoželjnim. Šejtan pokušava iskoristiti trenutke kada osoba klanja kako bi je ometao mislima koje su vezane za svakodnevne probleme. To dovodi do toga da čovjek, na kraju, nije siguran koliko je fokusiran bio tokom namaza.
Zaključno, plakanje u namazu zbog straha od Allaha je prihvatljivo i ne kvari namaz, dok plač uzrokovan svjetovnim brigama treba biti kontrolisan kako bi namaz ostao ispravan i skrušen. Razmišljanje o vanjskim stvarima može značajno umanjiti vrijednost namaza, te se osoba treba truditi da tokom ibadeta bude potpuno posvećena Allahu.
