Tog hladnog i kišovitog popodneva, dok sam žurila na sastanak, doživjela sam trenutak koji će mi zauvijek ostati urezan u sjećanju. Brzo sam vozila kroz grad, ne obraćajući pažnju na lokve vode i rupe na putu, sve dok nisam primijetila da sam prskala prljavom vodom mladu djevojku koja je stajala pored puta. Isprva sam nastavila vožnju, ali sam ubrzo odlučila da se vratim i izvinim joj se. Kada sam stigla do nje, zatekla sam je kako briše vodu s mokrog tijela.
Prišla sam joj i izvinula se, nudeći da je povezem, ali ona je nervozno odbila moju ponudu, obarajući pogled. Njena suknjica jedva je prekrivala donji veš, a ona je izgledala neugodno dok je pokušavala sakriti svoje tijelo. Iako sam insistirala da je odvedem tamo gdje je krenula, ona je nastavila odbijati moju pomoć. Spremala sam se da odem, ali tada sam primijetila automobil koji je stao pored nje. Kroz prozor automobila čula sam mladiće kako je pitaju za cijenu, i tada sam shvatila istinu – ova mlada djevojka je bila prostitutka. Srce mi je počelo ubrzano kucati, i izašla sam iz auta, plačući. Zamolila sam vozača da otvori prozor i dala sam joj svoj broj telefona, moleći je da me nazove kako bismo otišle na kafu.
Osjećala sam se tužno i zbunjeno. Nisam mogla da vjerujem da tako mlada i lijepa djevojka može sebe izlagati poniženjima i opasnostima koje dolaze s prostitucijom. Narednih dana često sam prolazila pored mjesta gdje sam je srela, ali nje više nije bilo. Molila sam Allaha da je ponovo sretnem, ali na tom mjestu bile su samo druge žene, starije i iscrpljene. Nosila sam pismo koje sam joj napisala i CD s predavanjima koje sam planirala da joj poklonim, ali sve je bilo uzalud – nije je bilo.
Već sam polako gubila nadu da ću je ikada više vidjeti, ali jednog dana, u sasvim drugom gradu, ponovo sam je ugledala pored puta. Izgledala je umorno i tužno. Parkirala sam auto malo dalje i prišla joj s pismom i CD-om. Nazvala sam je selamom, a ona mi je uzvratila, što me još više pogodilo jer sam shvatila da je muslimanka. Pitala sam je kada ćemo na onu kafu koju smo dogovorile, ali je samo oborila pogled i zaplakala, odbivši moj poziv. Dala sam joj pismo i CD, zamolivši je da me nazove ako ikada bude željela razgovarati.
Prošlo je mnogo vremena, a ja sam se nadala svakom nepoznatom broju na displeju mog telefona, ali poziv nije dolazio. Dvije godine kasnije, skoro sam zaboravila na tu nadu, sve dok jednog dana nisam dobila poruku od nepoznate sestre koja je izrazila ljubav i poštovanje prema meni u ime Allaha. Dogovorile smo se da se nađemo, i kad sam stigla u slastičarnu, konobarica mi je rekla da me prijateljica već čeka. Bila je to pokrivena sestra s malim dječakom. Poselamile smo se i počele razgovarati.
Dok smo pričale, imala sam osjećaj kao da se poznajemo godinama. Njeno lice mi je bilo poznato, ali nisam mogla tačno odrediti odakle. Kada sam joj to rekla, počela je drhtati, a kafu koju je držala prosula je po stolnjaku. Prekrila je lice rukama i počela plakati. Nakon što se smirila, kroz suze mi je rekla: “Davno si ti mene na ovu kafu pozvala. Ja sam ona djevojka koju si isprskala pored puta.” U tom trenutku, osjećala sam se kao da se sve oko mene okreće. Nisam mogla vjerovati svojim očima, ali to je bilo isto lice, samo sada ljepše i vedrije.
Ispričala mi je svoju životnu priču. Bila je stidna djevojka koju su prijatelji ismijavali, nazivajući je “zaostalom”. Da bi im se dodvorila, počela je raditi sve što su one radile, a još gore. Na kraju je završila na ulici, lažući roditeljima da radi u nekoj firmi. Nakon što se ozbiljno razboljela, uplašila se da nije oboljela od neizlječive bolesti. U tom strahu, pronašla je pismo koje sam joj pisala i počela razmišljati o svojim grijesima. Dok je čekala rezultate, učinila je iskreno pokajanje. Rezultati su pokazali da nije bolesna, i tada je odlučila da promijeni svoj život. Pokrila se, posvetila se vjeri i Allah joj je poslao muža koji je također imao buran život, ali je pronašao put do imana. Sada, u zajedničkoj sreći, zajedno rade na putu ka Džennetu.
Elhamdulillah!