Trideset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Bosna i Hercegovina se i dalje nalazi u institucionalnom i političkom zastoju koji sve više koči njen demokratski razvoj, funkcionalnost institucija i napredak ka euroatlantskim integracijama. Iako je Dejtonski sporazum imao jasnu ulogu u zaustavljanju rata 1995. godine, njegovi efekti na dugoročnu stabilnost i demokratsku konsolidaciju zemlje danas se sve više dovode u pitanje.
Upravo zato, stručnjaci Edward (Ed) Joseph i R. Bruce Hitchner pripremili su sveobuhvatnu analizu postojećeg ustavnog poretka BiH i iznijeli konkretan prijedlog za njegovu reviziju. Svoje nalaze predstavit će na međunarodnoj konferenciji pod nazivom “The Dayton Agreement at 30: Legal Reflections, Politics of Fragmentation and the Future of Peacebuilding”, zakazanoj za kraj novembra 2025. godine na Univerzitetu u Istanbulu.
Njihova analiza počiva na ocjeni da je Dejtonski ustav, posebno kroz Aneks 4 koji čini njegov ustavni dio, stvorio sistem koji ne pogoduje demokratskom razvoju. Umjesto da omogući izgradnju inkluzivne, funkcionalne države, Dejton je:
-
Institucionalizirao etničke podjele, čime je stvorio okvire za trajne političke sukobe;
-
Podsticao političke blokade, jer sistem omogućava različitim etničkim akterima da jedni drugima onemogućavaju donošenje odluka;
-
Otežao razvoj građanskog društva, jer politička prava proizlaze iz etničke pripadnosti, a ne iz statusa pojedinca kao građanina.
U praksi, BiH je pod Dejtonom postala raslojena država sastavljena od entitetskih i etničkih enklava koje se međusobno doživljavaju kao politički konkurenti, a ne dijelovi zajedničke cjeline. Bez obzira na razne pokušaje reformi — kako domaćih političkih snaga tako i međunarodne zajednice — temeljne disfunkcionalnosti sistema ostale su nepromijenjene.
Kako bi se taj problem prevazišao, Joseph i Hitchner nude petofazni plan ustavne reforme. Njihov model predviđa tranziciju iz sadašnjeg etno-političkog ustroja prema građanski orijentiranom sistemu koji je u skladu s demokratskim vrijednostima i standardima Europske unije.
Plan se sastoji od sljedećih koraka:
-
Održavanje ustavne konferencije – okupljanje političkih aktera iz BiH i međunarodne zajednice kako bi se pregovaralo o novoj ustavnoj arhitekturi.
-
Uspostavljanje prijelaznih pravnih mehanizama – stvaranje privremenog institucionalnog okvira koji osigurava kontinuitet države tokom procesa reforme.
-
Redefinisanje izvršne vlasti – ukidanje etničkih kvota u sastavu državnog vrha i uvođenje građanskog načela pri imenovanjima.
-
Reorganizacija zakonodavne i sudske vlasti – parlamenti i sudovi bili bi zasnovani na teritorijalnoj, a ne etničkoj zastupljenosti.
-
Primjena principa supsidijarnosti i pravnog kontinuiteta, uz snažnu podršku međunarodne zajednice u fazi tranzicije.
Predloženi model uključuje i novu institucionalnu strukturu prikazanu kroz tabelu revidiranih institucija koje osiguravaju građansku jednakost i funkcionalnost, bez oslanjanja na etničke ključeve. Time bi se oslobodio prostor za stvaranje političkog sistema u kojem su svi građani — bez obzira na etničku pripadnost — ravnopravni u ostvarivanju svojih prava i odgovornosti.
Autori smatraju da je sadašnji trenutak ključan. Trideset godina nakon okončanja rata, vrijeme je da BiH pređe iz stanja postkonfliktnog statusa u stabilnu, suverenu i funkcionalnu državu. Održavanje trenutnog modela više nije dovoljno — ne može se i dalje živjeti unutar “zamrznutog mirovnog sporazuma” koji blokira svaki istinski napredak.
Kroz svoj rad, Joseph i Hitchner nude konkretne institucionalne alate i smjernice koje se mogu koristiti kao temelj za široku raspravu o budućnosti ustavnog poretka BiH. Konferencija u Istanbulu zamišljena je kao forum u kojem će se te ideje razmotriti, dopuniti i eventualno ugraditi u realne političke procese.
U konačnici, predložene reforme ne predstavljaju samo tehničku promjenu ustava — one simboliziraju prekid s prošlošću i okretanje ka budućnosti u kojoj je svaki građanin jednak pred zakonom. BiH bi tako mogla napokon krenuti putem pune demokratizacije, funkcionalne uprave i evropskih integracija, ostavljajući iza sebe model koji je, iako nekada nužan za mir, danas postao okov za njen napredak.
Ono što dodatno daje težinu prijedlogu Josepha i Hitchnera jeste činjenica da njihov plan ne isključuje domaće aktere, već ih aktivno uključuje u proces transformacije, pozivajući na unutrašnji konsenzus i odgovornost političkih elita u BiH. Bez aktivne participacije građana, civilnog društva i legitimnih predstavnika svih zajednica, nijedna promjena neće imati stvarni efekat. Zato je ovaj trenutak više od simbolične godišnjice — to je poziv na djelovanje i prilika da se Bosna i Hercegovina, nakon tri decenije institucionalne stagnacije, napokon oslobodi političkog sistema koji ju sputava i krene ka budućnosti koja pripada njenim građanima, a ne isključivo narodima.
